Koje su prednosti i izazovi prelaska iz d.o.o. u dioničko društvo?

Direktni pregovori sa investitorima u našoj regiji najčešće su zastupljeni vid otvaranja privrednog društva prema drugim investitorima, ali ipak to nije i jedini način za prikupljanje svježeg kapitala.

Proces javnog izdavanja dionica (IPO) dobro je poznat i široko rasprostranjen način prikupljanja kapitala, prevashodno na razvijenim tržištima.

U Bosni i Hercegovini do je sada samo jednoj porodičnoj kompaniji pošlo za rukom da uspješno obavi izdavanje dionica preko berze i to je Fratello Trade iz Banja Luke koji je to učinio na Banjalučkoj berzi.

Prednosti transformacije

Kako je za poslovni portal eKapija.ba izjavila regionalni stručnjak Međunarodne finansijske korporacije (IFC) za korporativno upravljanje Merima Zupčević Buzadžić, prednosti izlaska na berzu su brojne.

"Kompanija se na taj način otvara prema većem broju investitora i ne veže se samo za jednog. Dionicama se zatim slobodno trguje na berzanskom tržištu i tržište formira cijenu dionice tako da dioničari mogu ostvariti višu vrijednost dionice na osnovu povjerenja tržišta u njihovu viziju, strategiju i razvojnu putanju. Otvaranje kompanije podrazumijeva uspostavljanje sistema korporativnog upravljanja, koji čini kompaniju jačom, otpornijom na rizike i ulijeva povjerenje investora kroz povećan nivo transparentnosti poslovanja", objasnila je Zupčević Buzadžić.

Prema riječima izvršnog direktora Sarajevske berze/burze (SASE) Almira Mirice, izlazak na berzu, odnosno inicijalna javna ponuda (IPO - initial public offering) je transformacija iz (vlasnički) zatvorenog privrednog društva (u organizacionom obliku d.o.o. ili d.d.) u (vlasnički) otvoreno dioničkog društvo.

"Ovaj proces logičan je 'slijedeći korak' za kompaniju koja je dostigla svoju granicu razvoja u dosadašnjem obliku organizovanja, i kojoj za daljni rast i razvoj treba dodatni kapital. Otvaranje društva za kompaniju donosi mnoge prednosti, ali je istovremeno povezano sa određenom izazovima", rekao je Mirica.

Naveo je da se prednosti najprije ogledaju u povećanoj dostupnosti kapitala - kao otvoreno dioničko društvo.

"U poređenju sa društvom sa ograničenom odgovornošću, imate veću bazu potencijalnih investitora, što između ostalog omogućuje i finansiranje razvojnih projekata, koji su do sada bili izvan finansijskih mogućnosti osnivača i vlasnika kompanije. Otvaranjem kompanije postiže se i diversifikacija poslovnog rizika na više novih suvlasnika - dioničara. Pored toga, emisijom novih dionica dobija se pristup dugoročnom kapitalu, koji po pravilu nema rok dospijeća, i gdje ne postoje kamate kao kod kredita, koje se, bez obzira na uspješnost investicije, moraju redovno izmirivati", pojasnio je Mirica.

Zupčević Buzadžić je kazala da društvo mora ispoštovati sve kriterije listiranja berze na kojoj želi da se nađe.

"Nakon transformacije iz društva sa ograničenom odgovornošću u dioničko/akcionarsko društvo, kreće priprema tzv. IPO prospekta koji sadrži detaljne informacije o društvu, njegovom finansijskom zdravlju i upravljačkom sistemu, projektu za koji su mu potrebna sredstva koja namjerava prikupiti, itd. Po odobrenju prospekta počinje kampanja, tzv. IPO roadshow, gdje predstavnici društva održavaju prezentacije za investitore o prilikama investiranja u njihovo društvo", dodala je Zupčević Buzadžić.

Društva se na IPO odlučuju prevashodno iz finansijskih razloga, a kapital prikupljen na ovaj način nije "opterećen" kamatama, vraćanjem rata i slično.

Zupčević Buzadžić je pojasnila da je IPO i marketinški alat, jer se o društvu dosta govori u javnosti kroz ovaj proces i ono na taj način dobija pozitivnu reklamu.

"Kada se dionicama počne trgovati na berzi, društvo se počinje svakodnevno vrednovati. Vrednovanje pruža uvid u vrijednost uloženog kapitala, ali i omogućava lakši izlazak iz vlasništva ukoliko za tim postoji želja. Također, kada se društvo jednom otvori, svako slijedeće prikupljanje kapitala umnogome je olakšano", rekla je Zupčević Buzadžić. 

Izazovi

Mirica je naveo da je prelazak iz d.o.o. u otvoreno dioničko društvo povezan i sa određenim izazovima za kompaniju i njenog vlasnika.

"Na prvom mjestu je, posebno kod porodičnih kompanija (gdje obično postoji i neka emotivna povezanost sa društvom), gubitak apsolutne kontrole nad kompanijom. Dok je prije izlaska na berzu osnivač kompanije bio jedini koji je donosio sve poslovne odluke, sada to pravo mora dijeliti i sa ostalim vlasnicima (dioničarima). Ovo se obično odnosi samo na strateške odluke, koje se moraju delegirati većem broju suvlasnika putem redovnih skupština dioničara", rekao je Mirica.

Spomenuo je da je u dosadašnjim kontaktima djelatnika SASE sa predstavnicima porodičnih kompanija vrlo često se spominjao strah ili bojazan da će neko moći preuzeti kompaniju i osnivača "izgurati", samo ako se ona pojavi na berzi.

Kazao je da ovaj strah nije opravdan, jer osnivač kompanije odlučuje koji dio vlasništva će on ponuditi vanjskim investitorima.

Prosječni IPO (inicijalna javna ponuda) obuhvata oko 30 posto vlasništva nad kompanijom (koji kasnije, zavisno od planova osnivača, može biti i povećan.

Mirica je naveo primjer da ako se inicijalna javna ponuda odnosila na samo 30 posto dionica kompanije, vlasnik zadržava 70 posto dionica.

Ako on svoje dionice dalje ne prodaje, ne postoji mogućnost da ga neko "izgura".

Šta se dešava sa organizacionom strukturom?

"Organizaciona struktura uglavnom se usložnjava i to predstavlja jedan od troškova izlaska na berzu. Naime, društva formiraju nadzorne/upravne odbore u koje uključuju stručnjake koje naravno moraju i adekvatno platiti. Zatim je potrebno imenovati osobu za odnose sa investitorima i korporativnog sekretara kako bi se osigurao adekvatan protok informacija prema tržištu, a u zavisnosti od toga kako je društvo bilo organizovano prije, nekad je potrebno uvesti i dodatna tijela, kao što je npr. odbor za reviziju ili odjel interne revizije", objasnila je Zupčević Buzadžić.

Dodala je da na ove nove slojeve upravljanja ne treba gledati samo kao na trošak već kao na mehanizme za umanjenje rizika kojima je svako društvo neminovno izloženo.

Zašto složeniji sistem korporativnog upravljanja?

Mnogi na usložnjen sistem korporativnog upravljanja gledaju kao na trošak a ne korist za kompaniju.

Zupčević Buzadžić je rekla da je stvarnost ipak drukčija, jer povećanje troškova vezanih za dodatne korporativne funkcije daleko je manji izdatak od nedovoljnog sagledavanja rizika i nepostojanja strategije, koji su upravo ključni u vrijeme krize očitovane kroz smanjenu privrednu aktivnost.

"Samo kompanije koje imaju jasne ciljeve, resurse da ih ostvare i koje se znaju prilagoditi promjenama u makroekonomskom okruženju mogu očekivati manji udar vanjskih faktora na njihovo poslovanje", objasnila je Zupčević Buzadžić.

K.S.